“Svijet gori, a Handke se češlja” (za Aidu, protiv rata)
Ovo je bio moj komentar na Miljenka Jergovića, cijenjenog i dalje cijenjenog pisca, malo sam taj komentar možda i odredio i obradio, sigurno u njemu ima grešaka. Ali hej – šta je greška? Greške su za anuliranje dok su samo lijepo napisane. Jergović je iz za mene nerazumljivih razloga odgovorio burnim reakcijama nagrađivanju Handkea nobelovskim “Renommiergeld”-om usporedbom ili primjerom “Ginterom” Grassom (oni koji znaju za Gintera i Helgu, znat će zbog čega “Ginter”). Ginter je u ovom kontekstu sasvim vankontekstualan, iako sam skoro siguran da se Helga ne bi slagala sa mnom, ali to je druga priča i prosta špekulacija. Ali zašto je Ginter toliko “bez veze” sa kontekstom?
Handke i Grass su sasvim drugi konteksti, iako ih veže povijesna pozadina Nazi-fašizma rodnog miljea. Kao vjerovatno svako drugo dijete rođen početkom 1980ih, znam Grassa, iako mi je uvijek bio pomalo dosadan. Obavezna lektira u gimnaziji. Ali za razliku od Handkea, Grass je bio dio fašističkog doba, zeitgeista, pokreta, Esesovac, kao vrlo mlad čovjek, a koliko je poznato, mogli smo zaključiti da sam sebi nije oprostio ovu grešku. Ustvari grijeh i greška imaju značajnu etimološku osnovu, iako nisu isto, ali čini mi se da se mogu poslagati čak i u književnom djelu.
Grass je kasnije priznao svoju prošlost, a način na koji je to uradio (metaforom “luka”) pokazuje koliko je to bilo bolno. Što se duže baviš otvaranjem luka, to više plačeš (da li je bradati muškarac zaista plakao?). Ipak, ili možda i zbog toga, mnogi ljudi nisu bili niti iznenađeni niti beskrajno ljuti i razočarani. Priznanjem esesovske, Nazi-fašističke prošlosti je uradio šta se moralo uraditi, za njegovu sreću dosta dugo prije smrti. Možda su neki od njegovih čitalaca razumijeli da je Grassu književnost bila izlaz i izraz. Meni je on tada već bio “među ostalima”.
Kod Handkea stvari stoje SASVIM drugačije. Handke je izvana došao kojekakvim naivnim fantazijama, “na Moravu”, kad je već bio afirmiran pisac, a ne vidim čime se on dalje razvio odkad je krenuo na put oko svijeta, počevši u Jesenicama. On nije imao sličnu traumu grijehote, nije bio kriv za zločin, bar ne da znam. On se pridružio zločinu i zločincima, čime je mislio da će “nepismene”, jednostrane Evropljane “edukovati”, pošto eto samo on “zna” i razumije. Ja ga time smatram na neki način orijentalistom, filorijentalistom, možda bolje rečeno filbalkanistom, u riječima Marije Todorove.
Ovaj edukativni “drajf” je prije svega arogantan, ali arogantnost je i sporedna u ovoj diskusiji. Pošto vidim da i dalje mnogi ljudi žive u zabludi da se može razlikovati književno djelo i ličnost Handkea (tipa: budi fašista koliko hoćeš, ako samo lijepu muziku sviraš), a da se nagrađuje književno djelo, “a ne Handke” (halo?!): preporučujem da se čita govor Saše Stanišića, rođen u Višegradu, koji je bio poštenije nagrađen za književno djelo, iako nisam bio oduševljen zadnjom knjigom. Ali eto, šta on ima da kaže o Handkeu. Handke, koji ni kasnije nije razumio neke ključne stvari o životu, nego fokusirao čarobnost i ljepotu u pisanju. Ova ljepota u pisanju je za mene izgubio svaki sjaj: sve mu je bilo džaba.
Nekad mi je “Publikumsbeschimpfung” bila interesantna, ali već tada (kad sam je ja čitao-gledao, a ne kad je Handke napisao) je Handke bio u fašistima. Dobrovoljno i bez dileme. A možda je i “neveno” krenuo u fašiste, vjerujući u „časnu misiju“ voljenog Srbijanskog firera Slobodana Miloševića. Neveno su krenuli i neki drugi ljudi u fašiste, nedavno, na primjer, u Sarajevu, koji kritikuju Nobelovski komitet zbog nagrađivanja fašističkoumnog pisca, a koji istovremeno sami nagrađivaju fašizam u Turskoj, zločin nad Rojavom, u imenu neke više, „časne misije“. Dok su sasvim uvjereni u nevinosti urađenog, a neće ih niko uvjeriti o suprotnom: pogotovo ne Nobelovski komitet koji nagrađuje Handkea.
“Selo gori, a baba se češlja” je moja sarajevska jaranica ovo prokomentarisala. Dva dana mi je ova fraza bila na umu, jučer sam o njoj razmišljao na šetnju na Tempelhofskom aerodromu, bivšem aerodromu Nazi-fašista, danas oazom mira za dušu. “Svijet gori, a Handke se češlja”, mogli smo također parafrazirati proslavu sve vrste fašizma koje se kriju iza neke “ljepote” i vjerovanja u „časne misije“ nekakvih firera.
Kommentar verfassen